Čekanje

Ne postoji ništa gore od čekanja. Stvara očekivanja, nade i gradi fantazije.
Kada neko ode iz vašeg života bez da kaže zbogom, ostavi vas na čekanju, bez obzira na sve. Uvijek postoji ono šta ako? Većinu vremena samo želite da znate da li je stvarno gotovo. Da li će se možda vratiti? Trebam li da nastavim dalje? Ili možda da čekam. Treba mi tvoje zbogom.

Mjesecima sam se borila sa sobom pokušavajući da shvatim šta se desilo. Nisam znala da li si bila zauzeta poslom kao i prije, ali ovog puta je bilo drugačije. Nisi ništa rekla. Nikada nisam dobila poruku od tebe, ni poziv. Samo tišina. To najviše boli. Nisi se ni potrudila da kažeš da odlaziš. Samo si nestala. Nije ti stalo do mojih osjećanja. Uradila si ono što si mislila da trebaš bez razmišljanja kako bi to uticalo na mene. Trebao mi je razlog, bilo šta, ali umjesto toga sama pokušavam da shvatim šta se desilo, a ne bih trebala.

Da te nikada nisam srela, ne bih postala ova osoba koja sam danas. Vjerovatno ti trebam zahvaliti za to, ali uvijek ću imati prazninu u sebi, i posebno mjesto u srcu za tebe. Iako si me natjerala da prođem kroz pakao, uvijek ćeš mi faliti i naše uspomene koje imamo zajedno. Bez obzira koliko sam bila povrijeđena ili ljuta i zbunjena, uvijek ću te voljeti i cijeniti svaku sekundu koju sam provela sa tobom. Bila si jedna od najvažnijih ljudi u mom životu. I nikada neću zažaliti to.

U paralelnom univerzumu

Danas je samo jedan običan dan, kao i svaki drugi. Ali razmišljala sam o tebi. Uvijek mislim na tebe, znaš li? Ali pogotovo danas. Možda zato što mi nedostaješ. 

Razmišljam o tome kako smo se u paralelnom univerzumu možda mogli ranije sresti. Voljela bih to. U paralelnom univerzumu smo možda mogli živjeti u istom gradu. Možda smo mogli izlaziti češće. Možda smo mogli ići na noći poezije.

Možda smo u paralelnom univerzumu mogli gledati vatromet zagrljeni zajedno. Možda sam te mogla držati za ruku i ljubiti. Jer u tom paralelnom univerzumu, sve je moglo biti savršeno.

Možda sam ti mogla u lice reći da te volim. I možda si i ti mogla reći isto. Je li to previše?               Možda smo mogli biti zajedno. I sve je možda od tada moglo biti savršeno.

Svi naši snovi bi se ostvarili. Sve naše sumnje bi nestale. Sve naše tuge bile bi izbrisane. A naše tjeskobe bi nestale.

Ali budući da smo ovdje, u ovom univerzumu, nije baš sve savršeno.        

Nisam imala to zadovoljstvo da osjetim tvoje usne. Nisam imala zadovoljstvo da te držim za ruku dok sjedimo ispod mjesečine. Da provedem cijeli dan sa tobom, i samo sa tobom. Ali u svojoj glavi, poljubila sam te, zagrlila te i sve stvari koje smo mogli podijeliti, bili smo jedino mi. I to je dovoljno za mene. Jer bez obzira na činjenicu da smo udaljeni, ne prođe dan a da se ne osjećam voljeno. To je sve što trebam. Zauvijek sam zahvalna što nam je univerzum omogućio da se sretnemo. Iako nije bio toliko velikodušan da nas održi zajedno, i dalje vjerujem da ćemo naći način. Volim te. Uvijek. Uvijek. 

Bijeg

Zašto bježimo? Sva ljudska bića pripadaju u mjestu zvanom stvarnost. Stvarnost se čini kao jedna vrlo uredna i sređena stvar u kojoj možemo biti, ali ponekad ljudi moraju da pobjegnu. Stvarnost može biti vrlo hladno i zastrašujuće mjesto. Ova svijest o stvarnosti  ispunjena sa emocijama može biti vrlo teško mjesto za opstati. Kada poteškoće u životu postanu nepodnošljive, ljudi često bježe na različite načine i kroz različite oblike. Neki imaju svoj zamišljeni svijet u kojem ne postoje nikakve poteškoće i problemi. To je oblik bijega u kojem poteškoće ne mogu nadjačati njihove živote. Neki imaju tendenciju da se prepuste muzici. Utapaju misli koje divljaju njihovom glavom. Neki su zahvalni što imaju knjige, jer su one njihov jedini bijeg od stvarnosti. Mogu otići u skroz novi svijet i živjeti drugi život, mogu otići na uzbudljive avanture a da ne napuštaju svoje mjesto.

Moj um je zabranjeno mjesto za druge. To je mjesto gdje mogu pobjeći, gdje se mogu sakriti, gdje ništa loše ne može doći do mene. To je moje utočište. Mjesto u kojem je sve moguće. Mjesto gdje mogu pobjeći od svih briga i poteškoća. Sve dolazi istovremeno, loše, pa čak i ono najgore. Bitno je koliko dobro se možemo nositi s tim kada nam prepriječi put. Uvijek postoji svijetlo na kraju tunela. Da, zna biti jako teško ali samo se trebate držati da bi dostigli tu sreću. Znam da svi govore da biće bolje, da neće ovako biti zauvijek, ali ipak, teško je vidjeti to svjetlo. Način na koji se borim sa tim je da pobjegnem na mjesto gdje se osjećam najsigurnije, i to mjesto je moj bijeg od stvarnosti. Svi mi imamo neka posebna mjesta gdje možemo da pobjegnemo. Neka su loša, neka su dobra. Neka mogu biti zabavna a neka mirna. Ta mjesta su ono što čini da se osjećate sretno i slobodno opet. Mjesto gdje te niko i ništa ne može povrijediti.

Mjesto koje sam stvorila samo za sebe je puno lijepih uspomena. To je mjesto koje samo ja mogu kontrolirati. Mogu učiniti da moj svijet bude uvijek sunčan i da sve bude pozitivno. Samo zatvorim oči i nestanem u svijet koji tako dobro poznajem.                                                                       Međutim, nije da se mogu uvijek sakriti tamo. Moram se suočiti sa svim preprekama bez obzira koliko one teške bile. Istina je da, ne možete uvijek bježati od svojih strahova. Ne možete uvijek kriti bol koju osjećate i ne možete je uvijek ignorirati. Uvijek će se vratiti da vas proganja kao strašna noćna mora, dok se ne suočite sa njom. „Bitno je koliko dobro se možemo nositi s tim kada nam prepriječi put“. Nastojim da to uvijek imam na umu. Iako trenutno život nije baš najbolji, ne znači da neće biti bolji poslije. To mi daje nadu. To mi daje razlog. Također, nadam se da ću pronaći svoj bijeg ali ovog puta u stvarnosti.                                                                         

Više nisi tu

Bila si razlog zbog kojeg sam ostala, a sada si razlog zbog kojeg bježim
Postala si dio mene, sva krv u mojim venama
Ali sada si otišla, i ostavila požar za sobom
Bijes u meni želi da te izbaci, iz polutame ovog stanja
Dodirujem tvoju oštricu i držim se za nju
Konačno sam te pustila da istečeš iz mene
Tek kada je krv nestala preko mojih prstiju
Pitala sam se jesam li uopšte zadovoljna.

Crnilo

Sjećam se da sam se jedno jutro probudila u suzama. Nisam bila sigurna zašto sam plakala, samo sam znala da boli. Sve me bolilo. Sjećam se da sam sjedila i osjetila kako mi se srce lomi na milion komada, kao da je sve što sam sakrila duboko u sebi odjednom uskrsnulo. Bila sam dezorijentisana. Osjećala sam kao da nisam tu, kao da sve što sam voljela i što me činilo sretnim je odvojeno od mene, i nisam mogla da se trgnem iz tog crnila. Plakala sam cijeli dan. Mislim da sam tada shvatila šta znači biti slomljen skroz. Ne sjećam se svega od tada jer kada prođeš kroz toliku bol tvoj um je sam od sebe blokira, da ne možeš da se vratiš na to. I napokon sam je ostavila u prošlosti. Jer duhovi ne prestaju da vas proganjaju dok ne pronađu mir. Nisam shvatila da nisam oplakivala tebe, oplakivala sam sebe kada sam shvatila da sam te izgubila. Ali još uvijek nisam puštala, i održavala sam te u životu u najdubljim dijelovima moga uma. Držala sam te duže nego što sam namjeravala. A ti si to znala. I pokušala si da se udaljiš, i to me je još više povrijedilo, a nisam shvatila da treba tako. Znam da nisi htjela da me povrijediš jer je tvoje srce tako čisto. I to sam tek danas shvatila. Shvatila sam, otišla si jer si vidjela svu štetu koju možeš da mi naneseš. I ne krivim te, jer to nije tvoja krivica. Mislila sam da te mogu spasiti ali ustvari, većinu noći sam ja bila ta kojoj je trebalo spašavanje. Žao mi je što sam pokušala svoju svjetlost iz očiju tebi da dam. Znam da sada blistaš sama bez ičije pomoći, i zaslužuješ svu ljubav koju sam pokušala da ti dam i više od toga. Nadam se da ćeš je naći jednoga dana. Nadam se da ćeš zacijeliti i vratiti se iz svog propadanja. Jer i ja konačno počinjem. Vratila sam se i imam čvrsto korijenje i napokon možemo voditi opuštene razgovore, i mogu se smijati opet. Želim da znaš da sam u redu.  I konačno, nakon sve ove boli, nadam se da si i ti u redu. Jer Bog zna da je to sve što sam ikad željela.