Danas je samo jedan običan dan, kao i svaki drugi. Ali
razmišljala sam o tebi. Uvijek mislim na tebe, znaš li? Ali pogotovo danas.
Možda zato što mi nedostaješ.
Razmišljam o tome kako smo se u paralelnom univerzumu možda mogli
ranije sresti. Voljela bih to. U paralelnom univerzumu smo možda mogli živjeti
u istom gradu. Možda smo mogli izlaziti češće. Možda smo mogli ići na noći
poezije.
Možda smo u paralelnom univerzumu mogli gledati vatromet zagrljeni
zajedno. Možda sam te mogla držati za ruku i ljubiti. Jer u tom paralelnom univerzumu,
sve je moglo biti savršeno.
Možda sam ti mogla u lice reći da te volim. I možda si i ti
mogla reći isto. Je li to previše? Možda
smo mogli biti zajedno. I sve je možda od
tada moglo biti savršeno.
Svi naši snovi bi se ostvarili. Sve naše sumnje bi
nestale. Sve naše tuge bile bi izbrisane.
A naše tjeskobe bi nestale.
Ali budući da smo ovdje, u ovom univerzumu, nije baš sve savršeno.
Nisam
imala to zadovoljstvo da osjetim tvoje usne. Nisam imala zadovoljstvo da te
držim za ruku dok sjedimo ispod mjesečine. Da provedem cijeli dan sa tobom, i
samo sa tobom. Ali u svojoj glavi,
poljubila sam te, zagrlila te i sve stvari koje smo mogli podijeliti, bili smo
jedino mi. I to je dovoljno za mene. Jer bez obzira na činjenicu da smo
udaljeni, ne prođe dan a da se ne osjećam voljeno. To je sve što trebam.
Zauvijek sam zahvalna što nam je univerzum omogućio da se sretnemo. Iako nije
bio toliko velikodušan da nas održi zajedno, i dalje vjerujem da ćemo naći
način. Volim te. Uvijek. Uvijek.
